Onaj drugi tip čitatelja – Lucija Ivačić, 4.f
Glavna definicija „čitatelja“ jest, jednoznačno i pomalo banalno, osoba koja čita. Takav bi opis sve ljude stavio u isti koš unatoč tome što se jasno mogu razlikovati dva tipa. Prvi ili pomalo „lažni“ čitatelj koji tekst čita samo da bi rekao da ga je pročitao te pri tom potpuno promaši smisao teksta ili ga, još gore, ne želi niti potražiti. Drugi ili „pravi“ čitatelj – čita između redaka, vidi širu sliku i iz teksta izvlači smisao koji je pisac pokušao prikazati svijetu. Možda stvar čak nije toliko crno-bijela da bi postojao „pravi“ i „lažni“ čitatelj, nego se karakteristike čitatelja mogu prikazati na spektru različitih ljudi, no onda bi zasigurno prvi i drugi tip čitatelja bile nekakve dvije krajnosti tog spektra. Za svrhu umjetnosti i njene uloge u svijetu, čovjek bi trebao težiti drugom tipu čitatelja u kojemu tekst stvara nekakvu novu emociju koja ga navodi na promišljanje i propitkivanje. Shvaćanje teksta u cjelini dovodi do dopiranja piščeve poruke do čitatelja koji u tome onda nalazi ljepotu i važnost književnosti, a i općenito umjetnosti u životu čovjeka.
Prvi tip čitatelja slaže se da je čitatelj osoba koja čita. Cilj tog čitatelja jest da tekst pročita u fizičkom smislu riječi tj. da dođe od prve do zadnje stranice. Njega nažalost često nalazimo među mlađom populacijom koja još pohađa osnovnu i srednju školu, tzv. „postčitateljska generacija“, čije se čitanje svede na lektiru svaki mjesec. Njima je samo bitno zapamtiti fabulu, likove, mjesto i vrijeme radnje, sve što bi profesor mogao pitati na satu; dok je poruka i namjena teksta stavljena u drugi plan. Takvo čitanje može se opisati kao čitanje pojedinih riječi ili rečenica, ali ne i sagledavanje slike koja nastaje kada te riječi pričaju priču. Tako da te riječi ostanu samo riječi koje onda ne vidimo nego gledamo kroz njih. Postoji mnogo ljudi kojima se ne vrti film u glavi prilikom čitanja te vjerojatno zato takvi ljudi i ne vole čitati u mladosti, niti ono što moraju niti nešto što sami izaberu. Takvi ljudi zatim odrastu te, kada se liše te odgovornosti čitanja koja je nametnuta u školi, postanu odrasli ljudi koji ne nalaze užitak u čitanju i nikada više ne posegnu za knjigom. Taj razvitak događaja poprilično je zabrinjavajuć i žalostan jer u opasnost donosi budućnost pisanog teksta i samog postojanja čitatelja. Uz napredak tehnologije i uvijek dostupan svijet medija, prosječni čovjek više nego ikada dosad bira bilo koju drugu zanimaciju umjesto čitanja knjiga. Televizija, filmovi, serije, igrice i drugi, većini su ljudi puno privlačniji zbog same činjenice da se treba puno manje zupčanika u glavi okrenuti kako bi razumjeli što se događa. Ne treba zamisliti lik, zamisliti scenu, zamisliti atmosferu, ona je servirana na pladnju. Na taj način čitatelj tj. u ovom slučaju gledatelj, lakše se poveže s likom i taj medij mu drži pažnju mnogo duže. Tu naravno veliku slavu dobivaju science-fiction filmovi, igrice, serije koje za razliku od science-fiction romana stvaraju gotovog, na primjer, zmaja koji je u 99.9% slučajeva spektakularniji od nekog zmaja zamišljenog u našoj glavi. Stvaranje takvih nemogućih svjetova na ekranu navodi ljude na korištenje, plaćanje i kontinuirano gledanje tih sadržaja i njihova potreba za pisanom riječi nestaje. 
Na suprotnom kraju spektra nalazi se drugi tip čitatelja čija proširenija definicija samog čitanja ne sugerira samo obradu i razumijevanje jezika u napisanim riječima, već i manifestaciju njihovih značenja kroz analizu i razumijevanje njihove šire namjene od samo toga da ispričaju priču. Pojava koja daje razliku između pravog književnog djela i pukog teksta je da korištenjem stilskih sredstava, pisac daje novo značenje u jeziku te prikazuje novu dimenziju teksta iza samog teksta kao takvog. Shvaćanje manipulacija jezikom poput sarkazma, ironije, paradoksa, metafore i sl. nalaze se na zamišljenom račvanju između prvog i drugog tipa čitatelja. U tim manipulacijama pisac zapravo „skriva“ svrhu svog teksta. Ona može biti način da ukaže na socijalne probleme, da ispita svrhu samog postojanja čovjeka, propitkuje stvarnost svijeta i njegove maske, istražuje odnose među ljudima i što je to u nama da nas tjera da činimo ono što činimo, da priča o ljubavi koja je toliko stvarna i lijepa da nad njom zaplačemo i poželimo ju za sebe, da uči o zajedništvu, o prijateljstvu, da priča o slobodi i nečem boljem, da se zapitamo želimo li nešto bolje, želimo li ideale, želimo li umjetnost… Zajednička crta svima njima je da u čitatelju izaziva novu emociju što je ujedno, po meni, i razlog zašto čitamo. Iz emocije koja se rađa proizlazi sve što slijedi: propitkivanje, suosjećanje, sažaljenje, strah i ostalo; ali najvažnije od svega, emocija pokreće nekakvu promjenu. Drugi tip čitatelja dopustit će tekstu da ga promjeni. Dovoljna je jedna knjiga koja dopre do nas da nam cijeli svijet okrene naglavačke, zbog koje sagledamo svoj život iz drugog kuta i stvori se prekretnica nakon koje dišemo i živimo drugačije. Iz emocije čitatelj, preko književnog lika i njegovih postupaka, lakše prepoznaje sebe, saznaje svoje vrijednosti, sklonosti, nalazi rješenja za svoje probleme i pitanja te pronalazi vlastite stavove ili ih korigira. Zbog emocije se ljudi vraćaju knjigama i čitaju ih opet, jer žele ponovno ući u taj svijet i ponovno ga doživjeti, možda čak i drugačije, a možda opet isto. U ponovnom čitanju također nastaje vrsta utjehe da postoji neka druga dimenzija u koju se čitatelj može zavući i, bar na tren, pobjeći od sebe samog i svog života te na trenutak biti netko drugi. Drugi tip čitatelja, dakle u tekstu također može pronaći lijek za suzbijanje vlastite boli te si čitanjem pružiti trenutačno olakšanje od vlastite sudbine.
Razlikujemo dva tipa čitatelja; prvi koji čita samo riječi na papiru, i onaj drugi koji iz njih iščitava širu sliku i smislenu poruku koji pisac pokušava prenijeti. Za svrhu umjetnosti i samoaktualizacije, čovjek bi trebao nastojati postati onaj drugi tip čitatelja. Tim postupkom postat će svjestan samog sebe, bit će otvoren prema novim gledištima, idejama i spoznajama, prepustit će se emociji koju knjiga pruža te će ona postati svojevrsni bijeg od stvarnosti. Završila bih ovaj esej trima citatima koji po mom mišljenju daju najbolje razloge zašto čitati kao drugi tip čitatelja; Theodore Roosevelt: „Dio sam svega što sam pročitao“, Neil Gaiman: „Knjiga je san koji držite u ruci“ te George R.R. Martin: „Čitatelj živi tisuću života prije nego što umre. Čovjek koji nikad ne čita živi samo jedan.“
Točka na „i“ – Laura Sršić, 4.f
„Zašto čitati?“ pitanje je koje, u današnje doba ekranizacije, nerijetko zaokuplja misli ponajviše generacija koje smisao pisane riječi ne vide. Svakodnevica postaje rutina u kojoj nema vremena za promišljanje, a kamo li za maštanje. Bitno je „biti realan“. No kakva je to realnost u kojoj čovjek nema vremena za osobni psihološki, socijalni i kognitivni razvoj čitanjem knjiga.
Sposobnost govora u ljudi je biološki predodređena te nema potrebe za njezinim učenjem. No, ono što govorenje razlikuje od čitanja, njihova je polazišna točka. Čitanje se uči. U ljudskom mozgu postoje neuronske veze koje su ugrađene od rođenja, a omogućuju da dijete s lakoćom, ako se nalazi u okruženju osoba koje komuniciraju, ubrzo počinje oponašati govor. S druge strane, čitanje je kompliciraniji proces koji zahtjeva stvaranje novih neuronskih veza koje se nadograđuju cijeli život. Čitanjem osoba koristi mozak na način drugačiji u usporedbi s onim koji koristi, primjerice pri govoru, čime se povezuje veći broj dijelova mozga te ga se na taj način i „trenira“. Fascinantna je činjenica da osoba kada čita knjigu, aktivira dijelove mozga koji bi se aktivirali upravo kada bi osoba i sama proživljavala ono o čemu čita. Intenzitet aktivacije mozga nije identičan, no činjenica da bi se isti aktivirao samo pri čitanju pokazuje koliko čitanje utječe na kognitivni, a posljedično i na socijalni aspekt čovjeka. No kako? Jasno je zašto ljudi oduvijek imaju potrebu za čitanjem. Čitanje omogućava proživljavanje situacija koje mogu biti isključivo dio fiktivnog svijeta, svijeta mašte. Čitatelj iščitavanjem djela, sam kreira svoju „realnost“ koja ima prostora za razvitak u bezbroj smjerova. Iako situacije koje osoba proživljava čitanjem nisu dio njegove istinske realnosti, emocije koje osjeća itekako jesu jer uče osobu kako biti empatičan, senzibilan, osjećajan, uče je ne donositi nagle prosudbe upravo u onoj zbilji koju proživljava svakoga dana što pokazuje razvoj socijalnog elementa čovjeka izravno čitanjem.
Knjige otvaraju mogućnost bijega od realnosti koja ponekad postaje sumorna i iscrpljujuća te ne pruža mir i zadovoljstvo, već razočarenje jer se čini nepromjenjivom. No fikcija je isključivo rezultat nečije mašte, potisnutih želja i težnji, bolova i patnje, a opet za svakog je jedinstvena. Autor u svojim djelima izražava svoj unutarnji „ja“ koji je u govoru neshvaćen i nerazumljiv, a prenesen na papir, u obliku pisane riječi, dobiva potpuno novo značenje jer je njegova interpretacija neponovljiva i autentična za svakog čitatelja. Čitanje otvara mogućnost slaganja tj. ne slaganja s autorom ili pak potpuno unikatnog razumijevanja teksta. Osoba u konačnici razvija kritičko mišljenje koje je ključno u donošenju odluka koje utječu ne samo na tu istu osobu, već na sve one povezane s njom. Kako Ivo Andrić navodi u svojem govoru O priči i pričanju, djelo postaje zasebna cjelina, odvojena od autora, a čitatelj stavlja „točku na i“ te postaje konačni autor. Čitatelju tekst ne pomaže samo da pobjegne od surove realnosti, već da neprestano pronalazi načine kako da se razvija s ciljem osobnog napretka koji ponekad nisu vidljivi iz razgovora, već iz same pisane riječi.
Kako evolucija čitanja utječe na čovjeka? – Fran Krasnić, 4.f
Pitanje razvoja čovjeka jedno je od pitanja na koje mnoge moderne znanosti pokušavaju pronaći odgovor. Bilo da je promatrano s gledišta moderne biologije, gdje se kao odgovor nameće biološki razvoj ljudi. U području psihologije i sociologije vjeruje se da je odgovor skriven u međuljudskim odnosima i psihološkim procesima pojedinca. Danas se, zbog njegovog brzog razvoja, ne može zanemariti niti područje informatike i modernih tehnologija, koje upravo tehnološki razvoj navodi kao odgovor.
Područje kojemu se ne pridaje toliko pažnje u ovakvim raspravama, a upravo ono bi moglo pružiti odgovor na ovo pitanje zbog njegove mogućnosti da svojevrsno objedini sva ostala, upravo je polje razvoja teksta tj. književnost. 
Dokaz ovome može se pronaći i u proučavanju povijesti iz koje se saznaje da je glavno sredstvo prenošenja informacija i znanja bio upravo tekst. Isto tako, promatrajući povijest književnosti od antike i Homera pa sve do danas, može se primijetiti korelacija društvenih promjena i napredaka s onima u književnosti, što potvrđuje njihovu povezanost. Ovaj se suodnos u povijesti ostvario na više načina od kojih je jedan od značajnijih bio upravo izum tiskarskog stroja. Njime se pokrenuo postupak demokratizacije znanja tj. znanje i informacije nisu više bile dostupne samo odabranoj nekolicini, već svakome tko je to znanje i informacije bio voljan pročitati i na taj način ga usvojiti. Zbog ovoga dolazi do boljitka u obrazovanju društva u cjelini, što rezultira njegovim osvještavanjem društvenih problema i željom za rješavanjem istih. Ova je pravilnost vrlo uočljiva u svim razdobljima i kulturama. Upravo ovo je ono zbog čega dolazi do neupitnog napretka kod čovjeka kao pojedinca, ali i društva u cjelini. Ono čime se postiže iduća velika revolucija u polju čitanja i književnosti pojava je interneta i ostalih informacijskih tehnologija. Na njih se ne bi trebalo gledati kao na prijetnju književnom tekstu i književnosti, već samo kao na njezino prilagođavanje današnjem svijetu u kojem živimo i djelujemo. Ovakav pristup postaje nešto jasnijim kada se uzme u obzir činjenica da zbog današnjeg načina života u kojem ljudi sve manje vremena posvećuju čitanju, odnosno književnosti. Ovo otkriva paradoks u kojemu napredak civilizacije može dovesti do smanjenja napretka pojedinca i društva uzrokovanog smanjenjem čitanja i razvijana vlastitih razmišljanja, što ciklički dovodi do propadanja civilizacije. Rješenje ovog vrlo ozbiljnog problema mogao bi biti upravo razvitak tehnologije koji bi omogućio nastavak procesa učenja, razvitka razmišljanja i stvaranja novih ideja kod pojedinca, ali i društva u cijelosti. Ispravnim korištenjem tehnologije mogao bi se ubrzati proces napretka, ali i optimalnije koristiti vrijeme. Očit primjer ovoga pojava je novijih formata dotadašnjeg tradicionalnog čitanja, kao što su podcasti ili pak audio knjige, zbog kojih se mogu usvajati znanja dok se obavljaju i druge aktivnosti.
Ovi su formati, a i ostali, njima slični, zbog svoje lake pristupačnosti uistinu globalizirali proces usvajanja znanja te ga učinili dostupnim svima koji ga žele prihvatiti. Zbog svega ovoga smatram da je tehnologija uistinu samo svojevrstan alat u daljnjoj evoluciji čitanja i razvijanja znanja, a odluka o tome kako ćemo taj alat koristiti je na svakome od nas.
