„Ni jedan umjetnik ne podnosi stvarnost“ – Nietzsche
Dobrodošli na umjetnički blog „Art caffea Prva“ kreativnog dvojca, pomalo izvan stvarnosti, ali ipak uvijek u kontekstu umjetnosti: Adrijana Vujice Markovića (3.b) te profesorice Helene Begić. Iz različitih priča i stajališta, generacija i interesa, donosimo vam niz tekstova i osvrta na književnost, slikarstvo, film, dizajn, filozofiju, glazbu…
„Želiš znati? Želiš osjećati? Čitaj! – slogan je pod kojim se odvija kampanja Ministarstva kulture i medija koji je 2021. godinu proglasio Godinom čitanja, mi smo se tim povodom odlučili upravo za tekst našeg mladog urednika Adrijana Vujice Markovića: „zanima me više manje sve, a posebno devijantnost i krhkost ljudskih zajednica i pojedinaca. Interesiraju me svevremene, moderne problematike društva koje objašnjavam filozofskim, sociološkim i povijesnim teorijama.“ Svojim je kritičkim osvrtom ove godine nagrađen jednim od 10 najboljih Lidranovaca na državnoj razini te smotre. Pa kako bolje započeti nego baš s mladim piscima.
Njegov nagrađeni tekst donosimo u cjelosti.
Uživajte u tekstu, uživajte u čitanju, uživajte u životu! Dobro nam došli!
Ako je Nina Nina, tko je onda Nina?
Komentar svevremenog nacionalizma „iz vlastitog dvorišta“
Osvrt na film Srbenka
Mučnina. Strah. Razočaranje. Bol. Tuga. Osjećaji su to koji ostaju nakon dokumentarnog filma Srbenka redatelja Nebojše Slijepčevića. Oni su nužan i integralni „sastojak“ svakog iole ljudskog osvrta na njega. U tom vrtlogu emocija riječi postaju ogroman teret. Jezik se povlači sam u sebe. Riječi se čine nemoćnima, malima i protraćenima u neproduktivnoj buci u kojoj živimo. Odviše su beznačajne da bi se s vrtlogom nosile, da bi ga opisale i racionalizirale, kognitivno spoznale, proradile i preradile u suvisao osvrt. Je li moguće pisati osvrt na film Srbenka o kojemu čitatelj neće stvoriti mišljenje već kod naslova, unaprijed ga prigrlivši ili osporivši? U tom smislu, možda bi razumna odluka bila prešutjeti misli i osjećaje, spakirati svoj emocionalni vrtlog u neku malu kutijicu i pospremiti ju na neko sigurno mjesto. Bilo bi, isto tako, razumno zaželjeti bar da nas drugi cenzurira kako ne bismo bili primorani cenzurirati sami sebe i tako doživjeti najveći poraz, biti ušutkan vlastitim rukama. No na to nemamo pravo dok ne ogovorimo na naoko jednostavno pitanje: Tko je Nina, gotovo sporedan lik u filmu, njegov početak i kraj, njegova suština i viša svrha? Na ostala pitanja koja (p)ostavlja film neka odgovaraju pametniji i hrabriji. Neka se oni bakću s bukom u kojoj film supostoji.
Možemo početi ovako: Nina u vrijeme snimanja kadrova filma ima dvanaest godina. Živi u Hrvatskoj. Glumila je u predstavi Olivera Frljića o djevojčici Aleksandri, simbolički gledano, djevojčicu Aleksandru kojoj je banalnost zla okončala život. Nina je, prema tome, i dalje Nina, jedna jedina i neponovljiva osoba koja se možda muči s matematikom, koja je možda zaljubljena u nekog napuhanca u susjednom razredu, koju možda obožava susjeda s četvrtog kata jer je ljubazna i draga, a koja istodobno nervira susjedu s prvog jer ju uznemiruje glasnim pjevanjem. Djevojčica je to koja možda koluta očima kad joj mama kaže da obuje papuče, koja strepi od neuspjeha, koja se možda glasno i zarazno smije. Moguće je da obožava jesti smoki s jogurtom (i još mljacka dok jede), možda se boji visine, ne podnosi kućanske poslove, voli narančastu boju i more. Nina nije Aleksandra, ali istovremeno Nina je, ipak, možda pomalo Aleksandra. Možda. Ono što možemo pretpostaviti s većom sigurnošću je da se Nina boji, osjeća mučninu, zbunjena je. U filmu nam svjedoči o tome da nije točno znala reći naziv za zamišljenu zajednicu koju je netko stoljećima zamišljao umjesto nje, a da ju nije ni pitao. Zajednici navodno po rođenju pripada, premda većinu pripadnika te zajednice uopće ne poznaje i ne zna ništa o njima. Dugo je o tome šutjela. Ipak je, uz dugu stanku, u za nju dramatičnom trenutku, pred velikim auditorijem to „priznala“. Na Nininim je leđima meta koju možda nosi i od ranije. Na kraju filma Nina, nakon svojeg „priznanja“, bježi sama riječkom ulicom, „progonjena“ kamerom, a zapravo progonjena našim mislima, vrijednostima i osjećajima. No bila je brža. Zašto Nina bježi? Doista, zapitajmo se, zašto Nina bježi? Zašto, dovraga? Tko je Nina?
Naše duše su Nina jer kao i ona bježe od mržnje, žele biti prihvaćene? Otkud joj ta meta na leđima? Kome je na nišanu? Zašto nekome Nina smeta? Zato što se oglušuje na majčine upute i zahtjeve, zato što glasno pjeva i ne posprema krevet, jer još ne zna da je taj napuhanac iz susjednog razreda zapravo samo nesiguran u sebe?
Pravimo li se „ludi“ ako postavljamo ova pitanja? Osvrt, čini se, nije žanr u kojemu je moguće prekoračiti beznađe komunikacije jezikom koji će samo bespotrebno usložnjavati tako jednostavan odgovor na pitanje: Tko je Nina? Pa, Nina je Nina. Tko drugi? Što drugo od onoga što Nina jest? Svakom drugom odgovoru se humani jezik opire.
U osvrtu se, kao neki napuhanci slični onom možebitnom Nininom prijatelju iz susjednog razreda, možemo razbacivati pojedinim idejama stvorenima prije nas i teško da će nas netko suvisao opovrgnuti. U historiografiji je poznato da je nacija zamišljena zajednica o čemu je pisao povjesničar Benedict Anderson. Prema njegovoj kompleksnoj teoriji o podrijetlu nacija i nacionalizama, Nina nema nikakvu „genetsku grešku“. Nitko nema „genetsku grešku“, nego nas je tako roda donijela, uplakane, nezaštićene i gole da se nosimo s tuđim izborima i idealima. Također, uzaludno je pitati zašto Aleksandre više nama jer je filozofkinja Hannah Arendt odavna zlo proglasila banalnim i time zatvorila vrata pokušajima suvislih tumačenja njegovih uzroka. Ista banalnost plaši i Ninu. Onima koji bi „pucali“ argumentom o „našoj“ i „njihovoj“ Nini začepljena su usta idejom psihologa Paula Blooma da je empatija prekarna, prevrtljiva i ambivalentna te da se često izobličuje u osvetu kao svoju suprotnost. Također, smatra Bloom, činiti zlo ne znači nužno nisku razinu empatije, kao što ni susprezanje od zla nije znak njezine visoke razine. Na tom tragu je filozofkinja Judith Butler objasnila kapacitete zajednica da žale i žaluju za žrtvama koje su dio naše zajednice nasuprot žrtvama koje to nisu. Ukratko, može nam se dogoditi da si tepamo da smo empatični, a zapravo smo samo okrutni i nepromišljeni sadisti. Sve spomenute ideje su preteška artiljerija, prekomjerno granatiranje u bitci za svijet u kojem se Nina neće bojati i u kojem Nina neće bježati. Strategijom uprezanja znanja svijeta, teško ćemo umiriti svoju potrebu da govorimo (i vrištimo), a istovremeno i potrebu da spakiramo ranije spomenuti vrtlog emocija u kutijicu na sigurno mjesto. No, nema sigurnog mjesta. Odgovor o tome tko je Nina donosi nespokoj.
Za kraj, kao zalog za odgovor na pitanje tko je Nina, zamislite dijete čija vam nacionalnost ne zvuči kao psovka. To dijete voli smoki s jogurtom, isto kao Nina (doduše, ne mljacka), ne podnosi nošenje papuča i njegovi mu govore da će mu oči ostati „nahero“ od tolikog kolutanja svaki put kada mu zadaju neki kućanski posao. Ne muči ga toliko matematika, koliko fizika. Njegova zgrada ima samo tri kata pa ga ne može voljeti susjeda s četvrtog, a susjedi kat niže ga toleriraju jer ne pjeva nego stalno fućka kao njegov deda. Valjda zato. Ne boji se visine, ali se boji zla, kao i Nina. To se dijete boji da će često morati prešućivati sve što mu je jasno kao dan. I ono je, kao i Nina, jedna jedina neponovljiva osoba, a uz to, imaju i puno toga zajedničkog. Danas su čak i približno istih godina. Nina je malo mlađa. Znači li to da i to dijete mora bježati kao Nina? Apsolutno. Bez odgađanja. Kuda? Pa, gdje drugdje nego ususret Nini!
Adrijan Vujica Marković
