Kritički prikaz filma „Dnevnik Diane Budisavljević“

Suptilni portret – između žrtava i heroine

Višestruko nagrađivani festivalski miljenik, crnobijeli igrano-dokumentarni film „Dnevnik Diane Budisavljević“ Dianine unuke, redateljice Dane Budisavljević potresna je, ali ohrabrujuća ispovijest Diane i „njezine djece“. Zahvaljujući Dianinom dnevniku akcije, redateljica je 2019. uspjela oživjeti bakinu požrtvovnost.

U 88 minuta, ritmičnom izmjenom dokumentarnih snimki, ispovijesti žrtava ustaškog režima te igranih scena, radnja prati Dijaninu humanitarnu akciju od početničkih nesnalaženja u birokratskim pravilima sve do nepravednog oduzimanja kartoteke u svibnju 1945.

Budisavljević, žena visoke građanske klase, u jesen 1941. saznaje istinu o stanju Židovki, Srpkinja i njihove djece u koncentracijskim logorima. Potaknuta njihovim tragičnim sudbinama, ali i neizvjesnom sutrašnjicom supruga – Srbina 498, odlučuje pomoći tim ženama bacivši sebe, etnički „čistu“ Hrvaticu, u ralje krvoločne proizvoljnosti ustaških „državnika“. Nakon neuspjelih pokušaja apeliranja na vlast, Crveni križ i Crkvu, ona vlastitom akcijom do ’45. uspijeva spasiti čak 10 000 djece pruživši im spas od sigurne smrti i ustaških logoraških „vojnika“.

Među tom su se djecom, igrom slučaja ili „igrom diskriminacije“, zatekli Živko, Milorad, Nada i Zorka, svjedoci čije potresne ispovijesti razbijaju kontinuitet igranih scena i redovno podsjećaju gledatelja da sve što gleda nije samo scenarij brutalne tematike, već povijest jedne hrvatske epopeje.

Lik Diane Budisavljević uprizorila je nacionalna prvakinja, glumica Alma Prica. Prica je odigrala lik, koji nosi strahovitu odgovornost, jezgrovito ali dominantno uspjela je dostojanstveno utjeloviti Budisavljević. Premda je situacija u kojoj se Diana našla, čovjeku današnjice iza „horizonta shvaćanja“, valja napomenuti da se izostavljanjem prizora očekivanog ”emocionalnog kraha” Budisavljević oduzima od njene životnosti kao protagonistice.

Mučnu atmosferu upotpunjuju sumorna glazba braće Sinkauz, šumovi i zvukovi življenja. Oni kao da stvaraju dojam ciklične zvučne kulise. Izostanak boje promišljen je režijski izbor jer bi se u protivnom pretjeranom estetičkom dinamikom umanjila emocija filma. Logičnim i jednostavnim, ali efektnim statičnim i često krupnim kadrovima redateljica u prvi plan „gura“ sadržaj filma, a ne formu (kao mnogi senzacionalistički redatelji američke kinematografije). Budisavljević koristi i nekolicinu dokumentarnih snimki. Jedna od kojih je i snimka centra Zagreba 10. travnja 1941. Na prvi pogled snimka je to koja odiše optimizmom i vjerom, no upravo je to njezino najjezovitije odličje. Građani, nesvjesni terora koji ih čeka prije nego li se godišnje doba stigne promijeniti, veselo pozdravljaju naciste.  

Zahvaljujući povijesno vjerodostojnom scenariju i redateljskom jeziku Dane Budisavljević ovaj je film postao predmet obožavanja kritike, ali i gledatelja. „Dnevnik Diane Budisavljević“ realno i suptilno portretira hrvatsku heroinu te prikazuje odnos žrtva-heroina, odnosno dijete-majka. Diana je osoba koja je odigrala ključnu ulogu u tihom i suptilnom, ali značajnom otporu ustaškom režimu, a film o njenom liku i djelu tu je kako bi podsjetio što se dogodi kada mržnja prevlada.

Ida Butković, 4.a