U sklopu nastave Hrvatskog jezika, ali i izvannastavne grupe Kluč za književno djelo, pogledali smo ZKM-ovu predstavu Ćelava pjevačica u sklopu Projekta Inkubator i u režiji njihove glumice i redateljice Suzane Nikolić. To Ionescovo poslijeratno djelo nastalo kao projekt antiteatra i antikomada s ciljem razaranja svega što je do tada predstavljalo tradicionalno kazalište – kao što su karakteri i dramski sukobi, nema ni u ovoj izvedbi ZKM-a. Izgubljenost, dezorjentiranost i prividnost građanskog društva i njihovih praznih, namještenih maski ne nedostaje ni u današnjem malograđanskom društvu. Promjene se uočavaju tek u slikanju selfija i satu koji je sada digitalan, a ne više analogan. Ostaje osjećaj praznine i besmisla jer se s karakterima ni odnosima ne možemo povezati, kao ni uspostaviti ikakvu uzročno-posljedičnu vezu. Ionesco i ZKM još su nam jednom pokazali međusobnu neraskidivost vremena i prostora u kojem godinamam supostojimo.
Prof. Helena Begić
Predstava Ćelava pjevačica koju smo gledali u nedjelju 8. listopada u Zagrebačkom kazalištu mladih nastala je prema istoimenoj drami Eugena Ionescoa, francuskog dramatičara rumunjskog podrijetla kojeg se smatra jednim od glavnih predstavnika teatra apsurda. Ćelava pjevačica ujedno je i njegova prva drama, odnosno antidrama, koju je napisao 1948. g., a koja je praizvedena dvije godine poslije. Klasičnom poimanju kazališta suprotstavio je svoj antiteatar, odbacujući svaku akciju, uzročnu povezanost te tradicionalne podjele i sheme. Izbrisao je granicu između realnog i fantastičnog, između komičnog i tragičnog. Tragično postaje smiješno, a smiješno se prelijeva u tragediju pa u grotesku. Ionescovi se likovi izražavaju klišeiziranim rečenicama koje završavaju potpunim besmislom. On opisuje samoću i tjeskobu ljudi te beznačajnost egzistencije pojedinca. Koncept i sadržaj ove antidrame svidjeli su mi se i prije predstave jer sam se s djelom upoznao ranije na satu Hrvatskoga jezika, ali sam je u kazalištu doživio na posve novoj razini. Pohvalio bih glumce koji su se pojedinačno istaknuli svojom briljatnom glumom te svojom sposobnošću da dočaraju razne osjećaje i stanja likova. Uvjerljivo su portretirali apsurdnost kojom je djelo prožeto te dočarali svijet besmisla koji se po mnogočemu može usporediti s našim svijetom. Osim toga, sviđa mi se što u predstavi nema odstupanja od originalnoga teksta koji je istovremeno komičan i tragičan. Meni je osobno predstava urnebesna zbog čudnih dijaloga i zagonetnih rasprava, ali ju se može shvatiti i kao tragičnu ironiju današnjeg svijeta. Primjerice, koliko god da je na prvu smiješno da se muž i žena ne poznaju, iz toga se mogu povući određene paralele s današnjicom u kojoj bliski odnosi znaju biti hladni i bezosjećajni. Za kraj bih naglasio da je ovo sigurno jedna od najboljih predstava koje sam pogledao u životu te da bih je svakako preporučio svim ljubiteljima teatra apsurda kao i ostalim ljubiteljima književnosti i kazališne umjetnosti.
Marko Barišić, 4.d
„Iako je djelo napisano 1950-ih godina, i danas se lako možemo s njime poistovjetiti, uzevši u obzir površnost društva, ispraznost komunikacija i banalnost svakodnevice. Ćelava pjevačica posebno se nametnula svojom bezvremenskom i apsurdnom radnjom.“
Nika Novoselec, 4.c
“Glumci su vješto ostvarili literarne likove i prenijeli osjećaj frustracije i besmisla koji dominiraju cijelom predstavom. Kao pozitivnu promjena u odnosu na tekst istaknuo bih promjenu u režiji koja je korištenjem videozapisa i scenskog dizajna pridonijela inovativnom pristupu klasičnom djelu.“
Ivica Patrun, 4.c
