Combray  – ili kako nas je Proust naučio sjećati se

Sjećanja. Svi ih imamo i svi ih se, rado ili nerado, ali opet nesvjesno prisjećamo. Ona su nekakva vrsta veze s iskustvima iz prošlosti, isječci iz života koji nam nepovezano, poput nekog filma, prekidaju tok sadašnjosti. Od onih blijedih i dalekih do onih živih koja su nam gotovo nadohvat ruke. Svaki pojedinac koji zakorači u određene godine osvješćuje ih i akumulira do kraja života, a način na koji nastaju i kako se održavaju razlikuje se od osobe do osobe.

Ispričat ću vam priču o jednom čovjeku koji je imao krajnje neobičan susret s jednim, moglo bi se reći banalnim, ritualom. Nakon što je zagrizao kolačić madeleine namočen u šalicu lipovog čaja, faktor okusa povezao je upravo taj trenutak s jednim vrlo sličnim iz njegovog djetinjstva, kada mu je prateta u staroj vikendici u okolici Pariza prvi put dala takav kolačić namočen u upravo takav čaj. Taj trenutak bio je okidač koji je pokrenuo erupciju sjećanja, slijed bezbrojnih asocijacija koje su povezivale i nizale trenutke iz djetinjstva od onih najljepših do onih najtežih, od onih naizgled životno esencijalnih do onih krajnje irelevantnih. Ta lavina sjećanja uzrokovana jednim kolačićem mogla bi se pretočiti u dvjestotinjak stranica, a zapravo opisuje djetinjstvo i pogled na svijet jednog naizgled običnog čovjeka koji je neke od svojih većih boli, ali i većih trijumfalnih trenutaka za jednog dječaka, proživio upravo tijekom brojnih ljeta u jednom malom mjestu imena Combray.

Neki od nas su možda doživjeli ovakvo iskustvo. Neke od nas određeni mirisi, okusi i predmeti vežu za davna sjećanja. No, stignemo li uopće u današnjem svijetu potpuno utonuti u prošlost i njene detalje, uzeti vremena da se prepustimo čistim osjećajima koji su nas već negdje, jednom proželi? Imamo li uopće potrebu za time? To se utonuće u prošlost ne odnosi na konstantno prisjećanje na dane u osnovnoj školi, maturalac ili putovanja. Odnosi se na onaj skriveni dio svijesti koji, ukoliko ga ne razvijamo, zanemarujemo i napuštamo, dok većina ljudi nažalost nikada ni ne prodire u njega. Taj dio svijesti krije sposobnost čistog opažanja okoline i trenutka koje se ovako prosječnim i užurbanim gimnazijalcima poput nas čini besmislenim, klišeiziranim i nepotrebnim. Koja je svrha toga da ja sad gledam u cvijet i nešto osjećam? Zašto i kako bi me zrake sunca mogle natjerati na aktivno promišljanje o vremenu i životu?

Marcel Proust upravo u ovome djelu koristi vrstu struje svijesti kao medij putem kojega izražava sve te naizgled nevažne trenutke jednog života povezane u jednu, estetski iznimno lijepu, cjelinu koja u samom čitatelju izaziva određenu vrstu nostalgije, čežnje za nečim dalekim, ali nedefiniranim. Ta cjelina izriče važnost temeljite percepcije svijeta kao nekakvog oblika promišljanja koji smo nažalost davno izgubili. Navikli smo na informacije koje nas bombardiraju sa svih strana, naučeni da stalno žurimo dalje, da ciklički živimo u rutini koja se ponavlja sve dok jednog dana ne umremo, bez da smo uzeli vremena i usporili kako bismo jednostavno opažali, egzistirali, divili se bezazlenim trenutcima i u njima pronalazili nekakvu vrstu mira i potrebe za promišljanjem o svemu što se nalazi iza tankog paravana formalnog, ukalupljenog života. Toliko se borimo postojati da naprosto zaboravljamo na vlastito postojanje. U današnjem je društvu postojanje definirano akademskim uspjehom, materijalnim bogatstvom i društvenim statusom, dok je ono u stvarnosti definirano upravo sposobnošću da opažamo i osjećamo ono što zanemarujemo i preskačemo u svakodnevnom životu, a što zapravo krije istinsku ljepotu. Razmišljajući na taj način stvaramo jaka sjećanja koja potpuno ruše barijeru vremena jer ih ne možemo kronološki lokalizirati. Možemo odrediti da smo nekad i negdje osjetili nešto tako snažno i u tom trenutku prepoznati emociju koju svaki put proživljavamo iznova. Slijed asocijacija tada dovodi do drugih sjećanja koja možda nisu toliko snažna, ali na određeni način pletu veliku sliku nečega što se zove život.

Uz važna sjećanja i monumentalne trenutke koje je definitivno vrijedno pamtiti, valja cijeniti i ono sporedno, ono usputno i prolazno što, uz vrlo malo pažnje, može itekako obogatiti način na koji promatramo svijet. Umjetnost ne postoji kako bismo joj davali smisao, umjetnost mora dati smisao stvarnom životu. Jer na što nam se drugo svodi egzistencija nego na osvješćivanje i proživljavanje čiste ljepote? Ako i sami odlučite utonuti u Combray, vjerujte mi, nećete tako brzo isplivati na površinu (u najboljem mogućem smislu).

 

Lara Horvat 4.b