Annie Ernaux, Godine ili Manifest za ljude

Francuska autorica, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2022. godine, Annie Thérèse Blanche Ernaux, autorica je koja od 1974. godine producira moderne autobiografske klasike. Djelo kojim je osvojila nagradu, autobiografski roman Godine, djelo je koje kroz okular osobe koja odrasta konkretizira povijest, povijesne ideje, kao i ponekad općeprihvaćene dominantne te manje dominantne povijesne diskurse. U romanu se dotiče tematika ratova, objektivnosti i subjektivnosti vremena, religije, seksualnosti te patnje općenito, patnje koju uzrokuju i oblikuju povijesna zbivanja, patnje koje oblikuju individuum.

Autobiografski romani krajnje su nezahvalna forma za samog čitatelja, iz specifičnog razloga koji već Bertolt Brecht u svojoj definiciji epskog kazališta pomno analizira. Iako se koristi medijem kazališta pri analizi, čitatelj je vrlo često stvarno poistovjećen s publikom u jednom kazalištu, dakle paralela u nekim svojim kategorijama mora funkcionirati. Također, autobiografska forma koristi isti taj direktni proces prenošenja emocija kao i kazalište, upravo zato jer se ne odvija posredstvom likova i kreiranog sižea. Smatrao je da se kazalište ne treba obraćati gledateljevim osjećajima, već njegovom razumu, što kod tih autobiografskih epizoda čini empatiju sigurnom, ali štetnom. Važna poveznica između Brechtova razmišljanja te Ernauxina romana jest upravo u tome što se Ernaux igra generalizacijom izričaja te krajnje autobiografskim notama, istovremeno omogućavajući čitatelju povezivanje dvije vremenske linije – one koju živi subjekt te one u kojoj živi more subjekata, a koja se odozgo oblikuje kao historiografija. Ne prelazi u onaj karakteristični autobiografski patos, istovremeno iznosivši toliki uragan emocija. Emocijama cilja razum, razumom cilja emocije.

U ovom ću se tekstu baviti pripovjednim strategijama koje Ernaux koristi kao sredstvo autobiografije, međutim to ću učiniti referirajući se na jedan konkretan moment i koncept u romanu, moment bez kojeg će biti teško izreći prirodu svjedočanstva koje koristi autorica. Pričajući o svjedočanstvima koje je slušala kao dijete govori: „To je stvorilo dojam koji poslije ni nastava povijesti, ni dokumentarci ni igrani filmovi neće raspršiti: da ni krematorij ni atomska bomba ne pripadaju istom dobu kao maslac s crnog tržišta, uzbune i silasci u podrum“, referirajući se konkretno na kontrast između dvije kategorije svjedočanstava, onih koje ljudi znaju te onih za koje ne znaju, posredno ili  neposredno. Tijekom romana gotovo periodično izmjenjuje doživljaj života te objektivnu povijesnu zbilju, što otežava jednodimenzionalnu konkretizaciju upotrebe pripovjedne tehnike u romanu. Dakle, valja početi od osnovnih postavki autoričina svijeta.

Roman je napisan kao autobiografska, individualna i personalizirana povijest. Svjedočanstvo je jedne osobe, jedne žene. Različitim momentima iz života subjekta oslikava povijesnu zbilju, konstantno i dosljedno miješa ono personalizirano u kontekstu općeg, miješa ih toliko vješto da ponekad i ne uviđamo u koju sferu svjedočanstvo upada. Međutim, iako do tolike mjere iz osobne perspektive, odnosno individualno govori i opisuje, ne bismo uistinu razumjeli prirodu svjedočanstva kad bismo se potpuno ograničili na subjektova svjedočanstva u kontekstu svjetske povijesti, u kontekstu onog što stvarno empirijski znamo. Ta svjedočanstva nisu jedina kategorija pripovijedanja. Naime, već je Ujević objasnio kako „Tvoje misli nisu samo tvoje! / One u drugima žive.“ Dakle, individuum koji subjekt izriče sigurno nije toliko individualan koliko bismo željeli misliti da jest, postoji ta kolektivna sfera jednog svjedočanstva koju u autobiografijama vrlo često previđamo. Ernaux se na vrlo vješt način služi tom idejom, služi se činjenicom da njezino svjedočanstvo nije individualno njoj, dapače, nije uopće njezino. Nije ni subjektovo. Ono je klasno svjedočanstvo, svjedočanstvo koje se oslanja na povijesni kontekst življenja, na doživljaje, na povijest mišljenja, postojanja i diskursa jedne klase. Valja napomenuti kako se klasa ne odnosi nužno na ekonomski status, već Marx opisuje klasu kao kategoriju sličnosti onih koji posjeduju sredstva proizvodnje ili onih koji prodaju svoj rad onima koji posjeduju sredstva proizvodnje. To svjedočanstvo, dakle, nije svjedočanstvo samo pukih događaja, bili oni krajnje personalizirani ili globalne prirode, ono služi kao povijest i svjedočanstvo filozofije određenog perioda u vremenu.

Posljedično, autobiografska nota u ovom je romanu upravo ono ključno za razumijevanje njegove centralne ideje. Ernaux autobiografski pripovijeda u kontekstima one Povijesti s velikim P, one školske, pozitivističke povijesti (pozitivističke koliko legitimna analiza povijesne priče pozitivistički dopušta), ali ne pripovijeda samo o sebi, samo o svom djetinjstvu, mladosti te životu. Pripovijeda o jednoj klasi, klasi ratnih pijuna, klasi radnika, onih koji prodaju svoj rad, budućih i bivših akademika te kućanica. Ovaj je roman priča o francuskom proletarijatu, priča koju gradi francuski proletarijat iznutra prema van. Naravno, ograničavanje samo na francusku nije zbog prirode pripovijedanja, kao da su, primjerice, njemački ili britanski proleteri imali nešto odviše veći luksuz nego oni francuski, već samo zbog toga što su motivi koji „nose“ svjedočanstva specifični za svaku pojedinu prostornu kategoriju. No, i to se donekle eliminira pri poistovjećivanju jer Britanski i njemački maslac postaju sličniji francuskom i okusom i pakiranjem ako se na isti način opiše njegova konzumacija. Naziv jedne dječje igre postaje manje važan ako se igrala na istim, prašnjavim kolnicima.

Osim načina života te simboličke prakse njegove konzumacije, važno je pomnije analizirati i autoričino svjedočanstvo ideja. Svjedočanstvo tih ideja izrazito je važno za oblikovanje vrste samog romana, upravo zato jer radi tu ključnu diferencijaciju između povijesti događanja i povijesti mišljenja. Drugim riječima, povijest ideja te povijest događanja ne mogu uopće biti ista kategorija proučavanja, čime Ernaux vrlo elegantno manipulira. Stavlja sve te događaje i misli u kategorično isti vremenski slijed, međutim postavlja pred čitatelja izazov da razumije što je stvarno “objektivno“, što spada u kategoriju tog klasnog svjedočanstva, a što spada u njezin osobni misaoni proces.

Važno je u ovom kontekstu spomenuti hegelijansko poimanje povijesti kao ono koje Ernaux koristi kao dominantno poimanje njezinih osobnih ideja u kontekstu svjetske povijesti. Naime, Hegel u svojoj raspravi Povijest filozofije definira povijest mišljenja, odnosno, kako ju on naziva, povijest filozofije (koja se ne odnosi samo na onu akademsku filozofiju, već poglavito na ideje „malog čovjeka“ koji ne posjeduje nikakav akademski pedigre) kao znanstvenu sferu povijesti kao učenja i priče. Jasno definira granicu između takve povijesti koja smješta mišljenja i ideje u povijesni kontekst te one povijesti koja je jednostavan slijed pukih događanja koji vode do nekih drugih događanja. Vrijednost romana Annie Ernaux je upravo u tome što na toliko subjektivan način iznosi tu znanstvenu sferu povijesti umjesto da slaže slagalicu autobiografskih događaja i povijesnih zbivanja. Koristi se upravo tom idejom da je klasna povijest, povijest interesnih skupina i klasa kolektivna, ali da je toliko važna za autobiografski moment te za potpunost povijesti i povijesnog promišljanja koje aktivni čitatelj mora implementirati u svoju recepciju.

Svi smo filozofi, svi neizbježno živimo i gradimo povijest filozofije. Svi gradimo tu hegelijansku povijesnu zbilju, zbilju u kojoj se, pri oblikovanju autobiografije zbilje, ne smijemo ograničiti samo na vlastitu individualnost ignorirajući klasni moment naše osobne povijesti. Svi gradimo zbilju u kojoj moramo iznositi vlastiti doživljaj bez upadanja u patetiku, ciljajući razum. Svi gradimo zbilju u kojoj je nužna povijest našeg svjetonazora, mišljenja, ideja i ideala. Jer ona nadopunjava „veliku“ povijest. Ona gradi „veliku“ povijest. Ernaux, dakle, svoju autobiografiju oblikuje na savršen način, poštujući sve ove ideje koje autobiografiju čine toliko uspješnom. No, zaključno, nije napravila samo autobiografiju. Kreirala je pokret, kreirala je manifest za sve ljude, odvela je humanizam te svjedočanstvo klase na novu, posebnu razinu.

Adrijan Vujica Marković, 4.b