Otkako postoji drama, postoji negativac, antijunak, problematična ličnost unutar književne fabule. Polarizacija likova tijekom antike, humanizma i renesanse omogućuje nam da jasno razlučimo njihov svjetonazor, da ih na pravi način okarakteriziramo u kontekstu djela te kao arhetip. Međutim, razvojem književnosti, kompleksnošću sižea i fabule raste i kompleksnost jednog lika. Idealan primjer za to jest upravo roman realizma, u kojima primjerice likovi Rastignaca, Raskoljnikova ili Ivana Karamazova imaju toliko kompleksan svjetonazor da ih uopće nije moguće staviti u spektar „dobrote“.
Naime, moderna kinematografija jest ključna za razumijevanje ove problematike. Likovi serija i filmova danas, poput Tommyja Shelbyja, Jokera i dr. Housea likovi su koji stoje izvan spektra pozitivnosti lika. Unatoč tome, ljudi se na takve likove ugledaju, obožavaju ih. Zašto je to tako?
Smatram kako točnog odgovora na to pitanje nema, ali postoji mnogo različitih razloga zbog kojeg bi to moglo biti tako. Autorica Paula Tilić u svome tekstu „Zašto toliko volimo gledati, slušati i čitati o sociopatima?“ objašnjava kako naša opsjednutost sociopatima proizlazi iz tri emocije koje mi razvijamo prema likovima: suosjećanja, zavisti i opsjednutosti. Ona govori kako „fikcionalne serije i filmovi takvoga sadržaja u gledatelju bude, osim navedenih, vrlo intenzivnih emocija, i pozamašnu dozu adrenalina.“ No, smatram kako, osim tri spomenuta koncepta koji formiraju toliko zanimanje za sociopate, treba spomenuti još jedan ključan, onaj koji će nam omogućiti da uistinu razumijemo način na koji funkcionira koncept poistovjećivanja u odnosu na takve, sociopatske likove.
Iako je Bertolt Brecht prije više od stotinu godina objasnio kako lik jedne drame (u ovom slučaju govorimo o filmu, međutim teza i u tom slučaju stoji), ne može i ne smije biti predmet poistovjećivanja, čovjek, unatoč tome, odlučuje idealizirati moral, životni stil i svjetonazor svakog lika koji posjeduje pojedine karakteristike koje im se dopadaju. Kapitalistička ideja da čovjek nije dovoljno dobar, da mora bolje, brže i jače, čini čovjeka nepotpunim. Poistovjećivanje s nekim „idealnijim“ ili, u ovom slučaju, nekim tko se čini idealniji, jači u odnosnu na okove koje društvo na njega postavlja, vrsta je obrambenog mehanizma koji nam omogućava da na kratko zaboravimo što se čini faktično, jasno i nedvosmisleno, da zanemarimo činjenicu da smo odviše zarobljeni da bismo bili sociopati. Ne privlači nas sociopat kao takav, privlači nas bunt koji on simbolizira.
Međutim, to treba dokazati filozofski. Immanuel Kant, filozof njemačkog idealizma, objašnjava kako će predodžba o sebi samome kao slobodnom biću odrediti slobodu kao ishodišnu ideju. Isto tako, Kant komentira Platonovu ideju slobode u kontekstu zakona, koja je u ovom slučaju promatranja sociopatskih likova posebno zanimljiva. Naime, u Platonovoj Republici Kant će vidjeti utemeljenje ideje slobode koja omogućuje ustav i zakone koji čine da sloboda svakoga može postojati zajedno sa slobodom drugih. Kapitalistička ideja čini čovjeka neslobodnim unutar vlastite zbilje, zbog čega poseže prema ideji implementacije fragmenata slobode u onu u kojoj postoji. Fiktivni nadčovjek kojeg simbolizira sociopatski lik daje čovjeku motivaciju za bunt protiv sistema koji ga čini misaono nepokretnim.
Dakle, nedostatak slobode jednog čovjeka čini ga željnim još, čini ga željnim karakteristika ničeanskog nadčovjeka. Ljubav i obožavanje jednog sociopata proizlazi upravo iz ideje da mi to nismo, nećemo biti te jednostavno nismo u stanju razumjeti na koji način toliko negirati faktično, normirano i pravedno da bismo postigli takav odnos prema zbilji kakav imaju sociopati. Nedovoljnost slobode koju normira zakon, ali istovremena inertnost čovjeka u odnosu na sami zakon, formira takav kult ličnosti različitih sociopatskih likova.
Adrijan Vujica Marković, 3.b
