Jedan od najvećih starogrčkih filozofa, Platon, smatrao je kako je nada entitet koji produbljuje tugu i bol, koji funkcionira kao svojevrsni katalizator patnje. Aristotel je konkretizirao nadu kao produkt čovjekove hrabrosti, dok su stoici smatrali kako je nada direktno povezana sa strahom. Zašto ovime uopće započinjem? Naime, važno je reći kako je nada nešto što nastaje pod utjecajem neke od emocija koje dolaze do izražaja tijekom traumatičnih, teških trenutaka. Također, važno je promatrati nadu kao nešto ambivalentno, personalizirano, ali prije svega kao nešto individualno, zbog čega nailazimo na različite, čak i vidljivo oprečne definicije nade tijekom povijesti filozofije.
Iako se čovjek može nadati rješenju pojedinih problema unutar kolektiva, odnosno problema koji postoje kao prepreka većem broju ljudi, nada je entitet čija svojstva oblikujemo govoreći o vlastitim emocijama, željama i idealima. To možemo zaključiti iz činjenice da nada nastaje kao produkt individualnih emocija, osobnog nezadovoljstva u korelaciji s nekom situacijom u kojoj se netko nalazi. Čovjek se može nadati istim promjenama, ali ta nada u svakom trenutku može promijeniti svoj oblik. Ona mora biti oblikovana čovjekovim potrebama i problematikama.
Korelacije između nade i religije vidljive su i danas, međutim ključnu ulogu igrale su tijekom povijesti. Primjerice, vjerovanje u smak svijeta 1000. godine koristi se kao jedan od ključnih povijesnih uzroka za propadanje morala i čovjeka tijekom srednjeg vijeka, kao i za kasniju pojavu humanizma. Pojedinac je, pod utjecajem religije, s obzirom na to da je najava smaka svijeta tijekom povijesti gotovo uvijek bila religijske prirode, potpuno izgubio želju za životom, radom i zabavom te je provodio vrijeme pasivno se nadajući i moleći se. Taj se period karakterizira kao period bez novih otkrića, ideja i tumačenja. Želja za napretkom se, naravno, ponovo stvara prolaskom 1000. godine, godine koja je označila prekretnicu u načinu života ljudskih zajednica.
Nada, dakle, mora biti produkt vjerovanja u nešto, neovisno o tome odnosi li se to na religiju. Međutim, važno je spomenuti koncept individualnosti u kontekstu nadanja i religije, upravo zbog toga što je individualnost nužna za nadu, ali naizgled nestaje unutar religijskih dogmi. Utjecaj na šire zajednice koji ima religija naizgled ima upravo suprotan utjecaj na razvitak individualizma, kreirajući slične pojedince koji imaju vrlo slična vjerovanja, isti autoritet i gotovo iste strahove. To bi posljedično trebalo dovesti do toga da nada postoji kao entitet koji je zajednički svim pripadnicima određenih vjerovanja.
Povjesničar Richard van Dülmen u svojoj knjizi Otkriće individuuma opisuje problematiku sociološkog poimanja individualnosti. Sociologija opisuje individualnost kao pojam koji nastaje zbog razvitka novih, modernih društava, birokracija i novih djelatnosti. Opisuje individualnost kao proces koji je nastao upravo smanjenjem utjecaja religije na svakodnevicu. Dülmen, ipak, govori kako je povijesni nastanak individualnosti nastao pod utjecajem razvitka crkve. Ono po čemu je njegova argumentacija originalna jest to što u tijesnu vezu dovodi dva naizgled proturječna procesa, proces socijalnog discipliniranja, koji je uvjetovao proces individualnog djelovanja, mišljenja i otkrića individuuma. Dakle, socijalno discipliniranje društva upravo je ono što dovodi do discipliniranja pojedinca, koji dobiva mogućnost najveće moguće individualnosti. Onaj koji je discipliniran u odnosu na svoje postupke dobiva mogućnost biti individualno discipliniran od Boga, čime dobiva i mogućnost samostalnog obraćanja Bogu. Personalizirane kazne koje izriče crkva upravo su ono što dovodi do ključne individualnosti. Time možemo reći kako svaka moguća korelacija između pojedinca i Boga mora biti shvaćena kao individualnost.
Takva vrsta individuuma dovodi do personaliziranih sankcija, ali i želje za personalizacijom nade u kontekstu religije. Samostalno obraćanje Bogu omogućilo je pojedincu da samostalno, bez uključenja crkve, bira svoju nadu. Tu je nadu oblikovao vlastitim potrebama i idealima, čak i u slučaju da se nadanje odnosi na rješavanje problema cjelokupnog kolektiva. To je moguće iako je autoritet isti, upravo zbog toga što je nada u svojim korijenima individualna.
Zaključno, nadanje je individualno, personalizirano svojstvo svakog čovjeka, međutim povijesno je usko povezano upravo sa stvaranjem velikih religijskih skupina. Iako unutar te skupine postoji isti, normirani Bog, on je u kontekstu pojedinca personalizirani entitet. To je zbog toga što dolazi do ekstremne personalizacije sankcija, nagrada i obraćanja. Religija je, dakle, izvor nade, ali ne na onaj logičan, intuitivan način. Izvor nade jest upravo zbog toga jer potencira ideje personalizacije vlastite nade pomoću individualnosti pred Bogom.
Adrijan Vujica Marković, 3.b
