Rupi Kaur i Khaled Hosseini

 

Dana 21. 10.2021. imali smo prvi sastanak čitateljskog kluba u ovoj školskoj godini.

Predmet našeg interesa bile su dvije knjige: knjiga pjesama Mlijeko i med  (autorica je Rupi Kaur)  i roman Gonič zmajeva (autor je Khaled Hosseini).

Autorica Rupi Kaur pripada tzv. fenomenu Instagram pjesnikinja. Ona je i ilustratorica, te su njezine knjige poezije i bogato ilustrirane. Mišljenja oko kvalitete ove vrste poezije su jako podijeljena: od hvalospjeva do postavlja pitanje jeli to uopće poezija. Autorica vješto koristi prekid redaka te uspjeva na taj način dodati nekakvu dubinu tekstova. Obično piše o nekom tabuu ili teškom životu obojene žene u Kanadi, o silovanju, samopouzdanju, bolu. Stil je iznimno pristupačan i podatljiv, bez metafora, bez simbola,  o versifikaciji i da ne govorimo. Njezine su  pjesme razumljive za svakog tko je pismen. Knjiga može biti zanimljiva početnicima, ali teško da će joj se navraćati kad počnu čitati Matoša, Šimića ili Ujevića.

Mnogo je djece u Afganistanu, ali malo djetinjstva. To bi možda bio moto knjige Gonič zmajeva –  potresna i nesretna priča o dječacima koji odrastaju u Afganistanu. Autor Khaled Hosseini je dobar pripovjedač, mada nakon čitanja knjige ostaje onaj metalni okus u ustima.  Mada ej široko rasprostranjeno mišljenje da je ovo knjiga od prijateljstvu, zapravo se radi o knjizi  kajanju i propuštenim prilikama, o teškom životu nekoga koji ničime nije zaslužio takvu muku i patnju. U knjizi slijedimo životni put dvojce prijatelja: Amira, bogatog dječaka, čija je majka preminula na porodu,  zaljubljen i knjige i nevidljiv za svoga oca i Hasana, sin majke koja je pobjegla i oca koji je invalid, Hazar po porijeklu, samim tim automatski i sluga u bogataškoj kući, miljenik Amirovog oca, nepismen, ali čitač duša. Autor je pun razumijevanja za sve likove, te pokušava shvatiti i obrazložiti njihove postupke.  Tragična sudbina slijedi i Hasanovog sina, Sohraba, a cijela njegova nesreća očitava se u jednu rečenici koje izgovara ovaj nesretni dječak: Tako sam hasta. Tako sam umoran. 

Likovi su slojeviti, a zajedničko im je da svakog prati prokletstvo nečinjenja, nedjelovanja,  osim možda malog Sohaba. Ženski likovi su po strani. U odrastanju Hasana i Amira nema žena, oni rastu u muškom svijetu, žene ili nesretno umiru ili bježe u nepoznato. Na kraju krajeva,  možda je svačija sudbina bolja od one da svaka žena treba muža. Čak i ako je ušutkao pjesmu u njoj.