Epski junaci vs influenceri – ili kome dopuštamo da nam mijenja identitet?

Junak je junak sve dok ga netko tako doživljava. Može postojati osoba koja je pravi primjer i ima izvanredno kvalitetne odlike, ali da je potpuno izolirana te da ju nitko ne poznaje. Ona nije junak, ona je samo osoba koja ima odlične osobine, no da bi junak uistinu bio junak netko prvenstveno mora biti svjestan njegovog postojanja, a onda i cijeniti njegove vrline (ili mane) te ih primijeniti i preporučiti drugima prema vlastitoj želji.

U takvim su situacijama tijekom povijesti epovi igrali glavnu ulogu, naglašavajući vrline junaka koje su za tadašnje društvo bile značajne i nosile svojevrsnu težinu. Neke je stoljećima oduševljavala Odisejeva lukavost i snalažljivost, druge je iritirala njegova bahatost, a vjerojatno je barem jedan ubojica doživio prosvjetljenje nakon čitanja prizora u kojemu Ahilej vuče Hektorovo truplo oko zidina Troje. Svi su ti epski junaci ostavili određen trag u određenim čitateljima koji su baš u tom trenutku gradili vlastite identitete ili im je jednostavno bila potrebna promjena u svakodnevnom životu. Epovi su pomoću junaka prenosili moralne poruke koje se danas mogu poistovjetiti s općeprihvaćenim i društveno poželjnim uvjerenjima te su ljudi čitanjem prisvajali razne osobine, pa bi se moglo reći da su im određeni aspekti ponašanja na taj način nametnuti.

Zvuči poznato? Pretpostavljam da su neki od vas pogledali video u kojemu jedna od sestara Kardashian pokazuje specifičan način na koji jede čokoladicu Kit Kat, nadam se da ju niste poslušali? Danas se te moralne poruke, ta „junačka“ uvjerenja prenose društvenim mrežama, s influencerima i poznatim ličnostima kao glavnim izvorima. Okruženi smo s bezbroj idiličnih načina života koje nam svakodnevno nameću, „ispravljaju“ naše navike i uvjerenja te nas na taj način reprogramiraju kako bismo konzumirali njihove sadržaje i naposlijetku stvorili veliko društvo ljudi koje ima iste karakteristike i dijeli relativno slična mišljenja. Upravo ta nametnuta uvjerenja sprječavaju čovjeka, a pogotovo današnje mlade da razviju kritički stav i propitkuju ono što im se servira na tanjur, onemogućavaju njihov autentičan osobni razvitak, i naglašavaju utjecaj tog društva koje se toliko boji raznolikosti. Kada bi Smail-aga danas objavio emocionalno osjetljivu objavu na Instagramu o tome kako su Crnogorci porazili njega i njegovu vojsku, većina bi ljudi automatski stala uz njegovu stranu, pritom objavljujući bezbroj poruka podrške, čime Smail-aga postaje junak, te se vijesti o njegovim djelima šire globalno, iako nigdje nema traga drugoj strani priče koja nam je svima dobro poznata.

Stoga, ima li danas smisla opredijeliti se za nepoznatu osobu i smatrati je junakom, slijediti njene načine iako nikada nećemo znati tvrdi li ona apsolutnu istinu! Ukoliko imate imalo želje izgraditi sebe na način koji neće biti pod znatnim utjecajem neke strane sile, izuzetno je važno informirati se. Čovjek danas ima priliku relativno brzo istražiti više o određenoj temi prije nego što krene dijeliti nepotkrijepljena mišljenja i uvjerenja samo zato što mu je tako rečeno ili je vidio neku osobu da tako postupa. Zato nakon što obavite potrebna istraživanja, sami možete odlučiti što ćete od stranih utjecaja primijeniti u životu te vam neće trebati „heroj“ koji određuje pravi način na koji se jede Kit Kat.

Lara Horvat 3.b

Hamlet kao prvi moderni revolucionar

Književni analitičari i teoretičari smatraju Hamleta prvim modernim intelektualcem svjetskog književnog kanona. Naime, jedna od konkretnih karakteristika modernog učenog čovjeka koju Hamlet posjeduje, a koja nije nužno viđena u ranijim književnim razdobljima jest upravo konkretna, opipljiva i sveprisutna povezanost i istovjetnost sa suvremenim skepticima, intelektualcima koji temeljito propituju svaki svoji postupak, stanje uma, društvene vrijednosti i norme. Njegovu analitičnost te kognitivnu i moralnu superiornost možemo iščitati iz glasovitih solilokvija, kritika društva, umjetnosti i čovjeka kao individue te egzistencijalističke, gotovo nihilističke teze o životu, njegovoj prolaznosti, ambivalentnosti i praznini.

Međutim, čitatelj pri čitanju djela ne može analizirati svaki pojedini motiv u djelu. Iako shvaćamo da Hamlet ima karakteristike svevremenog mudrog čovjeka, ne možemo nužno pratiti svaki konkretni način na koji Shakespeare objašnjava Hamletov nevjerojatni um. Nemogućnost cjelovite analize djela pri čitanju otvara mjesto slojevitijim, konkretnijim i detaljnijim tumačenjima djela i protagonista. Književna kritičarka Camille Paglia odlučila je u kontekstu s brojnim književnim i povijesnim razdobljima analizirati pojavu entiteta duha unutar renesansne drame Hamlet. Iako količinski zauzima malen dio drame, scena u kojoj duh ubijenog kralja Hamleta Starijeg dolazi na scenu, prekretnica je u Hamletovom životu, ali i čitateljevom doživljaju drame Hamleta kao lika te njegove okoline.

Kritičarka se za analizu koristi biblijskim i antičkim motivima istovremeno imenujući umjetničke stilove i pravce koji su se razvili iz pojedinih književnih postupaka koje koristi Shakespeare. Ipak, u određenim cjelinama autoričinog teksta nedostaje filozofska i politička komponenta analize, komponenta koja bi mogla poistovjetiti Hamleta sa stvarnim, povijesnim arhetipom svevremenog, politički osviještenog intelektualca. Konkretna misao u kojoj je potencijal za analizom neiskorišten jest pitanje o Hamletovom nošenju oklopa tijekom straže. Autorica navodi kako „Njegov oklop upozorava na opasnost od norveških trupa, ali i na rat koji među sobom vode njegovi najbliži i najmiliji“. Ipak, smatram kako treba bolje proučiti ulogu motiva oklopa u djelu te ju sagledati u kontekstu filozofije toga vremena, na taj ćemo način uvidjeti stvarni problem koji Hamlet ima s državnim aparatom Elsinora.

Kako bismo to mogli, moramo sagledati tumačenje filozofa Johna Lockea. Locke je savršen izbor za tumačenje Hamleta upravo zbog toga jer je, iako zagovornik apsolutizma kao modela vlasti, vidio određene logističke nedostatke u njemu. Autoričinu analizu motiva oklopa možemo tumačiti upravo pomoću Lockeove filozofije. Naime Locke, a kasnije i Thomas Hobbes u svome djelu Levijatan, govori o međusobnom sukobu ljudi, beskonačnom ratu svih protiv svih. Autorica spominje opasnost norveških trupa te unutarnju opasnost koju donosi ubojica Klaudije kao konkretan razlog Hamletova nošenja oklopa. Međutim, treba otići korak dalje, zapitati se zna li Hamlet uopće protiv koga ili čega se bori. Zna li Hamlet tko je prijetnja? Analizirajući Hobbesa i Lockea, možemo zaključiti kako motiv oklopa ne označava nužno samo raznovrsne prijetnje koje spominje autorica, dakle norveške trupe i potencijalne probleme unutar Elsinora. On označava upravo ambivalentnost i nepredvidljivost prijetnje kojoj Hamlet ni ne zna oblik, ime ili svojstva, neke prijetnje koja postoji, ali istovremeno možda i nema ovostrani, opipljivi entitet. Hamlet zna da vodi rat te da je u opasnosti, međutim ne posjeduje katalog potencijalnih prijetnji koji autorica navodi.

Lockeove ideje nam mogu pomoći pri tumačenje drugog potencijalnog problema koji se događa unutar samog protagonista Hamleta. Za početak treba uvesti ideju o prirodnim pravima. Locke tvrdi kako postoji nekoliko prirodnih prava čovjeka, međutim pri tumačenju Hamleta potrebna su nam dva ključna: pravo na život i pravo na slobodu. Svaki čovjek koji je pod vlašću državnog aparata ima dužnost dati državnom aparatu svoja prirodna prava „na čuvanje“. U praksi to znači da se vladajući moraju obvezati kako će se brinuti da prava ljudi nad kojima vladaju ne budu narušena. Neuspjeh pri očuvanju prirodnih prava pojedinca daje oštećenom pojedincu pravo na pobunu, na borbu protiv sustava koji je pogriješio, previdio postojanje prava ili zanijekao da je došlo do kršenja.

Hamlet živi u sustavu u kojem osoba vladara ima kompletnu državnu moć, dakle državni aparat uključuje novog kralja Klaudija te njegove malobrojne savjetnike. Iako se u drami ne spominje mnogo o politici Elsinora, možemo zaključiti kako Hamlet živi u sustavu koji anticipira elemente europskog apsolutizma sedamnaestog stoljeća, odnosno sustava kojega je Locke kritizirao. Kada sagledamo dolazak duha u kontekstu Lockeove filozofije, zaključujemo kako su Hamletu kompromitirana prava na život i slobodu, prava koja mu je vladar, u ovom kontekstu Klaudije, dužan pružiti. To je zbog toga jer je Hamletovo pravo na blagostanje nepovratno nestalo, postao je rob vlastitih misli i ideala. Klaudije je Hamletu oduzeo pravo na bezbrižan život ubivši mu oca zarobivši ga istovremeno u okovima vlastite analitičnosti i hipersenzibilnosti.

Osim što ovakvo tumačenje motivu oklopa daje potpuno drugačije značenje, ono potpuno mijenja doživljaj koji čitatelj može imati prema Hamletu. Zaključio bih ovako: Hamlet ima titulu prvog modernog intelektualca, ali i prvog modernog, tragičnog revolucionara u književnosti, prvog modernog protagonista koji aktivno poziva šire mase na kritiku surovog političkog sistema. Oklop nije nužno samo način obrane od norveških trupa, oklop je način borbe protiv opresije, borbe protiv onoga tko misli da ima pravo narušiti nečije temeljno ljudsko pravo ne bi li se dokopao vlastitog blagostanja.

Suvremenost i svevremenost Hamletovog oklopa upravo je ono što ga čini toliko važnim motivom u djelu, stoga smatram da je presudno kod analize spomenuti taj motiv. Iako je problematika vremenski smještena u 16. stoljeće, ona nije specifična za to razdoblje, kao što nije specifična za apsolutističko društveno uređenje. Odgovor na suvremeno kršenje prirodnih prava mora biti isti, na pokušaj opresije mora se odgovoriti što konkretnijim korakom prema vraćanju slobode pojedinca.

 

Adrijan Vujica Marković 3.b