Prva gimnazija od 1854. do današnjih dana
U 19. stoljeću počinju se otvarati “realke”, pa i Zagreb otvara nižu, trogodišnju, tzv. “malu realku”. Prvi razred male realke upisan je 20. IX. 1854. god No, Prva gimnazija još nije samostalna škola. To postaje 15. listopada 1856. godine rješenjem cara Franje Josipa, a prvim ravnateljem škole postaje Franjo pl. Sladović. Gimnazija je iz početka smještena u zgradi na Vrazovu šetalištu. Budući da ju grad želi pretvoriti u “veliku”, šestorazrednu gimnaziju, za tu svrhu kupuje zgradu obitelji Jelačić na Strossmayerovu šetalištu gdje će škola djelovati od 1858. do 1895. godine.
Padom Bachova apsolutizma u jesen 1860. god. hrvatski se jezik uvodi kao nastavni. Sedamdesetih se godina 19. st. realke produžuju na sedam godina i stječu status škole koja priprema za studij. Prvi ispit zrelosti (matura) u prvoj zagrebačkoj realki polaže se na kraju školske godine 1868./69. Realka svečano slavi 25. godišnjicu rada 20. studenog 1879. Od tada datira i tradicija sastajanja bivših učenika.
Broj učenika sve više raste pa zgrada biva pretijesna. Dr. Izidor Kršnjavi, koji obavlja dužnost ministra prosvjete, zalaže se za unapređenje školstva. Tako se na početku Savske ceste (danas Rooseveltov trg) počinju graditi dvori srednjoškolske obuke. 15. listopada 1885. godine istovremeno su dovršene zgrade HNK i Gimnazije, pa je svečanomu otvorenju nazočio i sam car Franjo Josip. U toj su zgradi bile smještene čak tri ustanove: viša trgovačka, realna i realna osmogodišnja gimnazija.
1891. g. ravnateljem postaje prof. Krbek. U to doba to je najmodernija gimnazija u ovom dijelu Europe. Čuveni su njezini kabineti fizike, biologije, kemije i gimnastička dvorana, pa ne čudi što učenici postižu izvrsne rezultate. Ona postaje rasadištem najumnijih i najuspješnijih ljudi hrvatske kulture, znanosti, tehnike, politike, gospodarstva i sporta. Prva glazbena i gimnastička produkcija učenika Prve gimnazije održana je 1897. godine, a 1905. prva hrvatska srednjoškolska gimnastička svečanost na srednjoškolskom igralištu, tzv. Elipsi u kojoj je sudjelovalo 1200 učenika.
1922. godine nastaje i III. realna gimnazija u “poslijepodnevnom turnusu” (dok nije dobila vlastitu zgradu). Godine 1934. stvorena je i IV. gimnazija, no ona se neće odvajati od l. gimnazije ma kamo god da Prva selila. Zajedno ih je vezao i “Pjevački zbor l. i lV. gimnazije” utemeljen 1956. g. pod ravnanjem prof. Vladimira Kranjčevića. Taj je zbor svojom uspješnošću proslavio obje gimnazije.
Reforma školstva 1976. g. ugasila je sve gimnazije i pretvorila ih u “usmjerno obrazovanje”. To je za l. i lV. gimnaziju značilo utapanje u glomaznome CUP-u (Centar usmjerenog obrazovanja za upravu i pravosuđe), zajedno s bivšom Upravnom školom u Gundulićevoj 12 i Birotehničkom školom u Berislavićevoj ulici. Ipak, zaslugom “jake postave” profesora Prve gimnazije, škola ne gubi svoj identitet. U to je vrijeme bilo pitanje prestiža upisati se u CUP upravo zahvaljujući tradiciji i ugledu Prve gimnazije. Naši su učenici vrlo visoko kotirali, a najčešće i vodili na rang-listama za upis na vodeće fakultete.
Kada je za smještaj zbirke umjetnina A. T. Mimare odabrana zgrada Prve gimnazije, unatoč uređenom prostoru isusovačkoga samostana, došlo je do borbe za opstanak škole kojoj je čak prijetilo preseljenje u Veliku Goricu. Usprkos štrajku nastavničkoga kolektiva 1986. g. škola je iseljena iz “Ruzvića”. Slijedio rad na više adresa. Bila je to neurotična situacija u kojoj su učenici i nastavnici morali trčati iz zgrade u zgradu da bi stigli na pojedine satove, treći i četvrti razredi bili su potpuno odijeljeni od prvih i drugih (nalazili su se takoreći na drugom kraju grada), učenici nisu mogli razgovarati sa svojim razrednikom ili bilo kojim drugim profesorom kada je on radio na drugim lokacijama ili u suprotnim turnusima. Usprkos tome, profesori su nastojali održati duh Prve gimnazije i prenijeti ga na mlađe profesore.
Kada su novom reformom školstva 1990. g. ponovno oživljene gimnazije, uskrsnula je i Prva gimnazija upisavši nov naraštaj učenika u prvi razred.
Nekako paralelno s tom prvom generacijom započeo je i rat, uzbune, prekidi nastave i dolazak brojnih učenika prognanika i izbjeglica. No, dogodilo se i nešto lijepo. Prva je gimnazija napokon dobila svoju novu zgradu u kojoj i danas stanuje. U ovu je zgradu škola uselila 1992. godine, a prva gimnazijska generacija maturirala je 1994. Njezini su učenici još jednom uspjeli postići vrhunske rezultate na prijamnim ispitima za fakultete i tako dokazati što znače tradicija i kvaliteta Prve gimnazije.
Danas je Prva gimnazija zasigurno jedna od najzahtjevnijih škola u našoj zemlji, ali također i škola čiji se učenici izrazito uspješno upisuju i završavaju željene studije.
