Ispod zrcala postoji i drugi svijet, nova stvarnost
U današnjem su svijetu ljudi okruženi raznim događajima, informacijama, trendovima, osobama na društvenim mrežama, sve to oblikuje njihov život i pogled na stvarnost. Nešto nam predstavljaju kao dobro, nešto odbacuju. Govore što trebamo, a što ne trebamo. Gotovo da reguliraju naš kompletan pogled na sve oko sebe. Međutim, koliko je zapravo stvarnost koju doživljavamo uistinu točna i kako na nas djeluje, a koliko je ona rezultat unutarnjih stanja, potisnutih osjećaja i nakupljenih trauma? Granica između stvarnog i prividnog često nije jasna – pogotovo kada na svijet gledamo očima vlastite potisnute stvarnosti. Pripovijetka Crni mačak, Edgar Allan Poea ulazi duboko u psihološka stanja, analizira misli i podsvijest jednog čovjeka čije se unutarnje mračne sile odražavaju u njegovoj svakodnevici, oblikujući njegovu stvarnost na načine koje više ne može kontrolirati. Nije više siguran što radi, počinje sve shvaćati kao priviđanje. Kao da je ušao u potpuno novi svijet. Njegove misli stvorile su nestvaran pogled na svijet, onakav kakav on nije htio gledati niti živjeti. Ali ostao je zarobljen u prividu stvarnosti.
U početku se pripovjedač predstavlja kao čovjek koji voli životinje i živi sasvim uobičajeno, poput većine ljudi. No s vremenom, pod utjecajem alkohola i vlastitih unutarnjih sukoba, njegovo ponašanje postaje sve nasilnije i nekontroliranije. Ni sam više nije siguran je li ono što vidi stvarnost ili rezultat vlastite psihičke nestabilnosti. Mačak kojeg muči i ubija, a zatim drugi, gotovo isti, koji ga progoni i u konačnici vodi do njegova „pada“ – djeluju kao simboli potisnute krivnje, paranoje i nesvjesnih nagona koje više ne može držati pod kontrolom te ih oslobađa u obliku nasilja.
Upravo ta dvosmislenost – radi li se o nadnaravnom elementu ili psihološkom poremećaju – čini priču tako uznemirujućom. Poe ne nudi odgovore, nego zrcalo. A ono što to zrcalo pokazuje, nije ništa drugo nego čovjek koji je izgubio dodir sa stvarnošću jer je zanemario ono što mu se događalo iznutra i prepustio se tome. Ispod zrcala postoji i drugi svijet, nova stvarnost. Podsvijest mu nije bila sluga, nego je postala gospodarica – a on to nije primijetio sve dok nije bilo prekasno da se to spriječi. Pitanje je odluke kada ćemo sami maknuti to zrcalo i početi gledati u daljinu.
Zar to nije i danas prisutno? Nije potrebno izgubiti razum da bi se izgubio osjećaj stvarnosti. Danas podsvijest često djeluje „tiho“ i nezapaženo: kroz iracionalne strahove, impulzivne izbore, osjećaj tjeskobe bez jasnog razloga. U vremenu u kojem se od nas traži da stalno budemo „odlično“ i „super“… mnogo se toga potiskuje. A potisnuto ne nestaje – samo mijenja oblik i odražava se na stvarnost i svijest.
Suočiti se s vlastitim tamama iz podsvijesti nije lako, ali je važno. Kada stvarnost postane oslobođena i počne se mijenjati, možda nije svijet taj koji se mijenja – nego mi sami. Pripovjedač nas uči da pravo suočavanje ne počinje izvana, nego u unutrašnjem svijetu i „olujama“ koje sami moramo smiriti. Tek tada možemo znati što je privid, a što stvarno jer tada mi sami upravljamo sobom, svjesni svake donesene odluke i postupka.
Društvene mreže, reklame, mediji… svi oni oblikuju našu stvarnost u tolikoj mjeri da katkad ni sami nismo svjesni kako nas zapravo kontroliraju. Od informacija, osjećaja, slika… sve ulazi u našu podsvijest i ostaje tamo te stvara novu „okolinu“. S vremenom nam to postaje normalno i zaboravljamo jesmo li mi sami odlučili imati takav pogled na stvarnost ili smo samo prihvatili ono što nam drugi nude. Podsvijest je vrlo složena mreža misli, zapamćenih trenutaka i slika koje su ostavile trag na nas bez da smo sami svjesni toga. Ona je zapravo kao korijen svega ostaloga. Sve što je u podsvijesti se, kao kroz korijen uspinje na ostale dijelove i na njima ostavlja svoj trag i mijenja ih, bez direktnog utjecaja ostalih dijelova. Stvarnost sve to povlači za sobom. Svaki dio svijesti i misli odgovorni su za stvaranje slike stvarnosti, te ona ovisi o njima više nego što mislimo. Pitanje je jesmo li svjesni tog priviđanja i umjetne stvarnosti, ili smo uvjereni da je sve isključivo pod našom kontrolom. Ovakvu situaciju mogu prenijeti na sebe. Prije nekoliko mjeseci, prolazio sam razdoblje u kojem sam imao osjećaj da se sve urušava – ne zbog nekog konkretnog događaja, nego zbog neprepoznate unutarnje napetosti, straha i mračnih misli koje su se nakupljale duže vrijeme. Sve sam objašnjavao „stresom“ ili „umorom“, ali to je bio samo izgovor da ne pogledam dublje i ne analiziram cijelu situaciju. Počeo sam sumnjati u vlastite prosudbe, čak i u vlastite mogućnosti. Preispitivao sam vlastite odnose, imao osjećaj da mi sve izmiče iz ruku i da gubim kontrolu. Tek kad sam se zaustavio i iskreno suočio sa sobom u dubini svijesti – sa strahovima, krivnjom, ranjivošću – stvari su se počele vraćati na svoje mjesto jer sam stvarao jasniji pogled. Pogled kojeg sam donio vlastitom odlukom, ne na temelju drugih, već iz svoga iskustva. Stvarnost nije bila drugačija, ali moj pogled na nju jest.
Zato Poeovo djelo danas ne djeluje samo kao gotička horor priča, nego kao upozorenje. Ako ne poznajemo sebe, riskiramo da izgubimo vezu s onim što nas okružuje, s cijelom okolinom. U svijetu punom buke i vanjskih impulsa, možda je najveći izazov naučiti slušati tišinu iznutra, pa čak se i prisjetiti da je ona uvijek prisutna. Jer ona često govori istinu koju ne želimo čuti. Pravu stvarnost ostvarit ćemo istinom, a ne oblikovanim idejama i tuđim, kopiranim mislima.
Petar Krušelj, 2.b
